Ako govorimo o izrazu „apolonski sjaj“, govorimo o posebnoj vrsti ljepote koja ne označava samo lice, tijelo ili savršenu fizičku formu; govorimo o ljepoti koja „isijava“ ne samo kroz fizički izgled, već kao da dolazi iz samog bića i pretvara ga u svjetlost koja obasjava sve oko sebe. Ako je Afrodita oličenje ženske ljepote, čulnosti i privlačnosti, onda se Apolon može smatrati njezinim pandanom: idealom muške ljepote, ali ne samo u fizičkom, već i u intelektualnom i umjetničkom smislu.
Apolon se smatra jednim od najsloženijih bogova u grčkoj mitologiji i njegova ličnost nikada nije bila ograničena samo na jednu funkciju. On je bog svjetlosti i sunca, glazbe i poezije, iscjeljenja i pročišćenja, zaštitnik stada, ali istovremeno i „ubojica vukova“. U tim suprotnostima ogleda se njegova višestruka ličnost: on istovremeno štiti i kažnjava, ima moć iscjeljivanja, ali i mogućnost ranjavanja. Prolazeći preko neba u svojim kočijama, on donosi svjetlost; metaforički, njegova je svjetlost spoznaja, koja nam otkriva ono što je bilo skriveno; on razdvaja jasno od nejasnog, sklad od kaosa, istinu od privida. U tom smislu možemo reći da je Apolon bog koji „sija“, ali i bog koji pročišćava.
Kao zaštitnik proroštva, imao je svoje proročište u Delfima, gdje su ljudi dolazili tražeći božansko znanje o vlastitoj sudbini. Tako Apolon postaje posrednik između vidljivog i nevidljivog, između ljudskog pitanja i božanske spoznaje.
Prema mitu, Apolon svake jeseni odlazi na daleki sjever, u zemlju gdje vlada vječna vedrina, a u Heladu se vraća s proljećem, praćen svetkovinama, glazbom i pjesmom. Apolon je bog ritma: poput glazbe koju štiti, i priroda ima svoj takt, svoje stanke i povratke. S obzirom na to da se smatra bogom glazbe i poezije, lira ili kitara postaju njegovi atributi, te ga mnogi skulpturalni prikazi predstavljaju upravo s ovim instrumentima.
U arhajskom razdoblju njegova ikonografija pokazuje različita lica ovog božanstva: nekada je prikazivan s lukom i strijelom te se može tumačiti kao bog koji donosi smrt i kaznu. U drugim prikazima nosi janje preko ramena te se može tumačiti kao zaštitnik stada. I možda je upravo ovaj prikaz najzanimljiviji jer spaja njegove dvije suprotnosti: on nije samo bog svjetlosti, već i gospodar granice između zaštite i nasilja, života i smrti.
U klasičnom razdoblju prikazi Apolona postaju drugačiji: on je ideal ljepote u kojem su fizička ljepota i unutarnje vrline povezane; njegova mladost je vječna mladost boga koji ne stari. Često je prikazivan nag, osim kada njegovi atributi – lira, citara ili luk – zahtijevaju drugačiji prikaz, a nagost u ovom slučaju označava idealnu prirodu tijela.
Apolon Belvederski, koji se danas nalazi u Vatikanskim muzejima, postaje jedan od najpoznatijih modela muške ljepote u europskoj umjetnosti. Stoga u renesansi Apolon također predstavlja povratak antičkom idealu, vjeru u proporciju ljudskog tijela i mogućnost da se kroz fizičku ljepotu izrazi nešto više od nje same. Apolon Belvederski tako (po)ostaje ogledalo renesansnog ideala. On privlači pogled skladom, te ako ga Afrodita osvaja, Apolon ga definitivno zadržava.
U baroku, Apolonovo tijelo ulazi u dramatičan prostor pokreta i preobrazbe. Bernini je na maestralan način uhvatio trenutak Apolona koji juri za Dafnom, a u trenutku kada je gotovo stiže, ona se pretvara u lovor. Virtuozno zaustavlja mit u gotovo neuhvatljivom trenutku: između ljudskog i biljnog, dodira i nestajanja, želje i gubitka. Ovjekovječen je trenutak kada Apolon pruža ruke prema Dafni, dodirujući njezino tijelo, a zapravo istovremeno dodiruje koru drveta.
U umjetnosti europskih dvorova, a naročito u Versaillesu, prikazi Apolona povezuju se s kretanjem Sunca, svjetlošću i kozmičkim poretkom. Ono što je zanimljivo jest da se Apolon u rimskoj tradiciji naziva Feb, što u prijevodu znači sjajni ili blistavi, što samo po sebi nosi ideju svjetlosti.
Apolon za povijest umjetnosti predstavlja jedan od prvih velikih europskih pokušaja da se definira idealna ljepota: njegovo tijelo postaje mjera, lice maska mladosti, Sunce simbol prosvjetljenja, a proročka moć simbol znanja koje nadilazi čovjeka.
Upravo zato „apolonski sjaj“ možemo razumjeti kao više od metafore fizičke ljepote, jer je to stanje u kojem forma postaje nositelj duha.
Marija Saičić
Literatura:
Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.