“U umjetnosti je čovjek cio.”
Mihail Bahtin
Od najstarijih vremena, pa do danas, grčki mitovi su bili polazna točka za stvaranje mnogih umjetničkih djela kroz povijest umjetnosti. Promišljanje o njima, ali i proučavanje, navelo je mnoge stvaraoce da stvore djela koja su od velike važnosti za umjetnost, a uporište pronalaze upravo u mitovima koji su otvorili prostore novih promišljanja. Svima nam je dobro poznat mit o Dedalu i Ikaru. Dedal je bio izvanredan kovač, za koga se govorilo da je sam zanat proučio od boginje Atine. S obzirom da je bio zarobljenik Minojev, planirao je bjekstvo s otoka Krit, koje je bilo gotovo nemoguće. Odlučio je da sebi i svom sinu Ikaru napravi krila, jer je to bio jedini način da pobjegnu s otoka. Napravio je krila od perja, koje je zalijepio voskom. Prije nego što su poletjeli Dedal je dao posljednji savjet Ikaru: “Sine moj, opominjem te! Nemoj letjeti suviše visoko da ti sunce ne otopi vosak; niti se spuštaj suviše nisko da ti perje ne ovlaži more.” Međutim kada je poletio, Ikar je zaboravio savjet svog oca, uživajući u moći svojih ogromnih krila vinuo se u nebesa toliko blizu suncu da mu je ono otopilo vosak, krila su se raspala, a Ikar je pao u more i utopio se. Ovaj mit koji je inspirirao mnoge umjetnike, navodi nas na pitanje da li je čovjek baš kao i Ikar, obuzet konstantnom težnjom da se uspinje ka vrhu, pa nekada sagori od svoje želje, ili uslijed neuspjeha utopi u njoj? Takve težnje možemo poistovjetiti i sa stvaralačkim (umjetničkim) duhom.
Jedno takvo djelo, čiji je autor svoj izvor inspiracije pronašao upravo u ovom mitu, nalazi se ispred tivatskog Centra za kulturu. Autor Željko Reljić je napravio 2010. godine skulpturu pod nazivom “Ikar i sunce” u metalu. Ispred same zgrade nalazi se skulptura: muško tijelo bez glave sa širokim rasponom krila. Čak i sami naziv nam govori da je inspirirana Ikarom, ali njena ideja je zapravo bila da se prikaže duh umjetnosti, odnosno duh stvaralaštva, stoga pored ove skulpture, urađena je još jedna; prikaz dvije maske-sretne i tužne; jednostavno: od umjetnosti može da nastane ili tragedija ili komedija, odnosno smijeh ili suze. Skulpture nas asociraju na stvaralaštvo i sami umjetničko odnosno stvaralačko putovanje, navodeći nas da se zapitamo o čitavom procesu kroz koji umjetnik prolazi stvarajući neko djelo. U tom smislu ne mislimo na zanatski dio već na onaj duhovni. Umjetnička djela sa sobom nose neki dio iracionalnog i neizrecivog, jer i sami umjetnik se tijekom procesa stvaralaštva bori sam sa sobom. Pored svojih ideja i ciljeva, umjetnik treba da zadovolji i publiku (odnosno promatrača), a da u tom procesu ne izgubi sebe i svoje ideje i zamisli. Tijekom stvaralačkog procesa on je siguran u svoju zamisao, ali nije siguran u krajnji produkt dok on ne bude do kraja realiziran.
Tada dolazimo do još jednog značenja “Ikara”; iz ugla promatrača, odnosno od strane publike, stvaralački “uzlet” može da završi na priznanje, ali i podsmijeh. Zbog toga stvaralac uvijek mora biti oprezan sa “nadahnućima”, ali i svojim očekivanjima. Stvaraocima je njihova umjetnost potrebna da bi izrazili sebe, svoje najdublje, najskrivenije i najintimnije misli i stavove, dok je promatraču (publici), umjetnost jedna od grana (pored filozofije i religije) koja mu pomaže da se duhovno uzdigne. Jer kako i sam Hegel kaže, umjetnost nam je potrebna da bi shvatili sami sebe. A u tom procesu shvaćanja samog sebe, umjetnost, koja djeluje katarzično, ima za cilj da nas spriječi od pada (odnosno davljenja u moru), i da nas drži iznad zemlje, ali ne previsoko, da nas sunce ne bi otopilo, već taman toliko da lebdimo između carstva zemaljskog i nebeskog…
Povjesničarka Marija Saičić