Jedna od najpopularnijih morskih riba i vrsta koja se jede stoljećima je orada.
Orada je riba iz Jadranskog mora, veoma cijenjena u mediteranskoj kuhinji. Jako je popularna i zahvalna za uzgajanje zbog toga što se lako prilagođava raznim uvjetima i manje slanoj vodi. Prepoznatljiva je po tamnoj mrlji kod škrga i zlatnoj liniji među očima.
U emisiji „Tragom Hrvata Boke i događaja“ ugostili smo Andriju Ramadanovića, autora izložbe Replike hladnog oružja. S njim smo razgovarali o njegovom nesvakidašnjem hobiju, izložbi… Više poslušajte u emisiji.
Na Pjaci sv.Tripuna, između Arhiva i zgrade Općine, postojalo je mjesto koje pamti svaki Kotoranin. Netko ga se sjeća po najboljem bureku svih vremena, neko po savijači s jabukama i višnjama, ja po puslicama prskanim čokoladom, na koje smo kao djeca svraćali iz škole. Ali svi mi, i stariji i mlađi, koji smo ikad nogom kročili u Zdravljaka, jer se tako zvalo to kultno mjesto našeg malog grada, pamtimo taj žuti kolač s tri kore, koji su nam u amanet, kažu , ostavili Talijani, uostalom kao i mnogo toga što valja.
Drage domaćice, koliko puta vam se dogodi da više ne znate što biste sparićale za objed? I onda nam je najlakše kakvu paštu sa sirom, pitom ili pizzom podmirit obitelj. A to nema tko ne voli.
Nešto što je bilo hrana sirotih danas je postao specijalitet diljem svijeta, pa i u ovom našem malom mjestu. I dok mijesite tijesto za pizzu, koliko vas uopće razmišlja kada je nastala, kako se tako dugo održala da je čak postala kult kome se klanjaju mnogi trbusi?
U našem kulinarstvu, slane sardele priča su za sebe. Generacije i generacije ljudi na Mediteranu odgojene su na slanim sardelama. U neka davnija vremena, kada naši preci nisu poznavali hladnjake i zamrzivače, u manjim mjestima našeg priobalja teško se mogla naći kuća u čijoj se konobi nije nalazilo barilce posoljenih sardela.
Dragi moji, evo zima na izmaku. Kako kažu: Zima nije zima, ako nema snijega. Po mom mišljenju snijega ne mora ni biti, ali zimu računam samo ako je bilo gripe. I ne moraju je proglasiti epidemijom, dosta mi je što gdje god da kročim bar troje oko mene kijaju, šmrkću ili kašlju.
Evo utorka, evo i Domaćice…. Već danima pjevušim u sebi „Svako misto svoju feštu ima, svako misto ima svoj dan, a fešta draga je svima….“, a nije ni čudo jer od Novoga preko Tivta do Kotora, svaki čas neka fešta, i onda onako s ponosom pomislim…E zaista se mi Bokelji imamo čime hvaliti…Ne mislim samo na maskenbale, mada tu smo odmah iza Venecije, sto jes' – jes'. Nego sve te naše fešte zadovoljavaju sva čula, pa i ono okusa.
Drage domaćice, dobar vam ovaj lijepi dan. Osim što ovo vrijeme ide naruku virusima, i što možemo s anđelima preprat robu, a da se osuši za manje od 2-3 dana, ima još jedna dobra strana. U Stolivu su procvjetale kamelije i čini se kao da će proljeće malo ranije. A to je odličan uvjet za nešto što je tema današnjega bloga.
Drage moje domaćice, pasaje nam ova zima pomalo, dan je sve duži od Tripundana, kažu svaki dan za onoliko za koliko kokot preskoči preko praga. To će reći da idu lijepi dani, kad ćemo počet misliti kako se trsit teške, mrsne hrane i pripremit liniju za predstojeću ljetnu sezonu. Vječita muka ljepšeg spola, i svake godine ista pjesma.
