Radomir-Miro Jurić svoj je ugled gradio nad arheološkim nalazima, u muzejskim zbirkama, za predavačkom katedrom i kroz odgovornost prema gradu Zsadru ali i hrvatskoj arehološkoj baštini. U tom dugom radu oblikovao se intelektualac čije znanje ima snagu istraženog, provjerenog i proživljenog. Arheolog, muzeolog, profesor i stvaralac, Jurić je proučavanju prošlosti dao i izrazito ljudsku dimenziju. Nalaze je tumačio, građu povezivao, a svoje iskustvo prenosio ljudima koji su uz njega učili da kulturnom nasljeđu pristupaju sa znanjem i poštovanjem. Njegov sedamdeset peti rođendan bio je prilika da se javno iskaže koliko je takav rad zadužio kolege, ustanove i sredine kojima je posvetio svoje godine.
Na obilježavanje ovog jubileja u Zadru pozvani smo Zvonimir-Zvonko Deković, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore, i ja kao književnik iz Crne Gore. Taj poziv primio sam sa dubokim poštovanjem prema Juriću i sa sviješću o vrijednosti njegovih veza sa Crnom Gorom. Dekovićevo učešće nosilo je značaj predstavljanja hrvatske zajednice u Crnoj Gori i kulturnih odnosa koje ona njeguje sa Hrvatskom. Moje prisustvo proisticalo je iz književnog i ličnog interesovanja za čovjeka koji je svojim stručnim radom, tekstovima i saradnjom sa Cetinjem postao važan sagovornik i u našem kulturnom prostoru.
Mortimer Viler je u knjizi „Archaeology from the Earth“ zapisao: „Arheolog ne iskopava stvari, nego ljude.“ U toj misli prepoznajem duboko ljudski smisao Jurićevog poziva. Iza komada srednjovjekovnog nakita postojali su nečija ruka, umijeće, potreba za ljepotom i život o kojem danas pokušavamo nešto da saznamo. Arheolog tim tragovima pristupa sa odgovornošću prema ljudima koji više ne mogu da govore o sebi. U Jurićevom radu posebno cijenim upravo tu posvećenost, sposobnost da istraživanjem približi udaljena vremena i pokaže koliko ljudskog iskustva ostaje sačuvano u predmetima koje proučavamo.
Jurića posebno cijenim zbog spremnosti da svoje znanje stavi u službu poslova koji traže strpljenje, stručnu savjest i dugotrajnu posvećenost. Takvu odgovornost prepoznajem u njegovom doprinosu crnogorskoj muzeologiji, u interesovanju za Njegoša i Lovćen, u pažnji sa kojom je istraživao dodire naših kulturnih istorija. Njegovo stvaralaštvo podstiče nas da pažljivije čitamo dokumente, razumijemo zbirke i uočavamo veze među ljudima i mjestima. U Zadru sam zato želio da budem među onima koji će mu zahvaliti i da o tom susretu ostavim zapis iz Crne Gore, kojoj je takođe darovao dio svog znanja i vremena.
Kada su u Matici hrvatskoj u Zadru Predrag-Peđa Malbaša i Ivica Vukmirović, predstavnici Narodnog muzeja Crne Gore, (inače moji dragi Cetinjani) uručili priznanje Radomiru-Miru Juriću za doprinos crnogorskoj muzeologiji, taj trenutak za mene je imao posebnu vrijednost. Među ljudima koji su se okupili da obilježe njegov sedamdeset peti rođendan bila je prisutna i zahvalnost Crne Gore. Dobila je jasan izraz u priznanju ustanove sa kojom je Jurić godinama sarađivao, posvećujući svoje znanje i iskustvo i našem muzejskom nasljeđu.
Svečanost „S Mirom u Matici u podne“ održana je 15. oktobra 2026. godine u dvorani Ogranka Matice hrvatske u Zadru, u Ulici Don Ive Prodana 1. Susret je počeo u podne. U tom okupljanju saradnika i prijatelja imao sam čast da učestvujem kao književnik iz Crne Gore. Želio sam da svojim prisustvom iskažem poštovanje prema čovjeku čiji rad poznajemo i izvan hrvatskog kulturnog prostora, naročito kroz njegovu saradnju sa Cetinjem i interesovanje za Lovćen.
Uručenje priznanja Narodnog muzeja zaslužuje da ostane posebno zabilježeno. Malbaša i Vukmirović donijeli su u Zadar zahvalnost crnogorske muzejske ustanove čovjeku koji je učestvovao u njenim stručnim poslovima i kulturnim programima. Za mene je taj čin poštovanja govorio i o sposobnosti naših ustanova da prepoznaju doprinos saradnika iz drugih zemalja. Kulturna saradnja traje onoliko koliko smo spremni da cijenimo konkretan rad i ljude koji iza njega stoje. Jurićev angažman u Crnoj Gori obuhvatao je i predsjedavanje Državnom komisijom za nadzor nad postupkom revizije muzejskog materijala i muzejske dokumentacije Narodnog muzeja, na čije je čelo imenovan 2019. godine. O tom zahtjevnom iskustvu pisao je i sam. Poslovi revizije, dokumentovanja i proučavanja građe često ostaju udaljeni od šire javnosti. Njihova vrijednost postaje jasnija kada se razumije koliko od njih zavise pouzdanost muzejskih zbirki i mogućnost da budućim istraživačima ostavimo uređeno i dostupno nasljeđe.
Posebno želim da istaknem prisustvo Zvonimira-Zvonka Dekovića, predsjednika Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore. On je na svečanosti predstavljao Vijeće i hrvatsku zajednicu Crne Gore. U njegovom prisustvu prepoznajem važan dio odnosa koje njegujemo sa Hrvatskom. Hrvati u Crnoj Gori svojim kulturnim radom čuvaju sopstvbeno nasljeđe i učestvuju u ukupnom kulturnom životu Crne Gore. Susreti poput ovoga omogućavaju da se ta povezanost vidi kroz ljude koji sarađuju, razmjenjuju publikacije i održavaju veze među ustanovama.
Naše prisustvo u Zadru imalo je nekoliko povezanih značenja. Predstavnici Narodnog muzeja iskazali su institucionalno uvažavanje, Deković je predstavljao Hrvatsko nacionalno vijeće, a ja sam došao kao književnik, sa željom da ovaj susret ostane zabilježen i iz crnogorskog ugla. Smatram važnim da u priči o Jurićevom jubileju svoje mjesto dobiju i ljudi iz Crne Gore. Njegov doprinos našem kulturnom prostoru zaslužuje pažnju i zahvalnost upravo ovđe, među nama.
O toj povezanosti govori njegov rad „Zadar i Lovćen“, objavljen u jubilarnom stotom broju časopisa „Matica“, u izdanju Matice crnogorske, u zimu 2024. godine. Jurić u njemu razmatra veze Njegoša sa hrvatskim prostorom, posebno odnose Zadra i Lovćena, Meštrovićevo djelo i nastanak mauzoleja. Piše i o Đorđiju Petroviću, čiji se grob nalazi u Zadru. Takvi prilozi podstiču nas da poznate teme ponovo sagledamo kroz dokumente, saradnike i mjesta koja su učestvovala u njihovom nastanku.
Jurić je 31. jula 2024. godine na Cetinju otvorio izložbu „Iskra u kamenu“, posvećenu pedesetogodišnjici Njegoševog mauzoleja. Autori izložbe bili su Predrag Malbaša, Isidora Kovačević i Filip Kuzman. Govoreći tom prilikom, podsjetio je na veze Njegoša sa hrvatskim intelektualcima, značaj zadarske arhivske građe i doprinos istraživača poznavanju njegovog života i djela. U priznanju uručenom u Zadru vidim nastavak te saradnje. Imena koja susrijećemo uz izložbe i stručne poduhvate ponovo su se našla zajedno, ovoga puta povodom zahvalnosti jednom od njihovih saradnika.
Programu u Matici prethodilo je okupljanje u Arheološkom muzeju Zadar, održano 14. oktobra. O Jurićevom životu i radu govorili su Željko Demo, Tomislav Fabijanić i Tatjana Kolak, dok je Maja Petrinec uvodnim predavanjem otvorila razgovor o hronologiji srednjovjekovnog nakita. Taj stručni dio jubileja pokazao je koliko njegova istraživanja ostaju važna kolegama. Oblast kojoj je posvetio godine rada postala je povod za novo okupljanje i razmjenu saznanja.
Zabilježio sam i poruke predstavnika hrvatskih ustanova. Zamjenik zadarskog župana Robertino Dujela povezao je Jurićev istraživački i predavački rad sa razumijevanjem identiteta Zadra. Podsjetio je na njegov dolazak iz neretvanskog kraja, uticaj na studente i angažman u kulturnim ustanovama. Posebno je istakao njegovu brigu za očuvanje istorijskog jezgra i svakodnevni život građana u uslovima snažnog turističkog razvoja.
Igor Miletić, izaslanik ministrice kulture i medija i nekadašnji Jurićev učenik, naglasio je koliko je svojim radom usmjeravao mlađe kolege prema razumijevanju vrijednosti nasljeđa. Direktorica Arheološkog muzeja Morana Vuković zahvalila mu je na doprinosu istraživanju, zaštiti i predstavljanju zadarske baštine. Zrinka Brkan-Klarin, predstavnica Grada Zadra, podsjetila je na profesora koji je studentima i budućim turističkim vodičima približavao istoriju grada. Prorektorica Anita Pavić Pintarić istakla je saradnju univerziteta i muzeja, ukazujući da proučavanje srednjovjekovnog nakita otkriva podatke o životu ljudi, njihovim kulturnim vezama i identitetu.
Hrvatska je Jurićev rad prepoznala i ranije. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića odlikovan je 1996. godine, a Nagradu za životno djelo Hrvatskog muzejskog društva dobio je 2018. godine. Okupljanja povodom njegovog jubileja pokazala su da to poštovanje traje. Posebnu vrijednost imaju riječi ljudi koji poznaju njegov rad iz neposredne saradnje i mogu da objasne kako je uticao na njihovo obrazovanje, istraživanja i odnos prema muzejskoj građi.
Meni će u śećanju posebno ostati susret u Matici hrvatskoj i priznanje koje je Juriću uručeno iz Crne Gore. U njemu se satkano mnogo prethodnih razgovora, stručnih poslova i zajedničkih interesovanja. Bilo mi je važno da budem prisutan i d aodam čast i pošptovanju čovjeku koji je svojim životom i primjerom jedan od najjačih hrvatskih ontelektualaca i istraživača.
Gordon Čajld u knjizi „A Short Introduction to Archaeology“ ističe: „Arheološki podaci su istorijski dokumenti sami po sebi, a ne puke ilustracije pisanih tekstova.“ Ta misao objašnjava i odgovornost koju podrazumijevaju čuvanje, dokumentovanje i stručno proučavanje muzejskih zbirki. Svaki pouzdano obrađen nalaz ostavlja budućem istraživaču mogućnost da postavi novo pitanje i dođe do novog saznanja. Zato Jurićev doprinos crnogorskoj muzeologiji doživljavam kao ulaganje u znanje koje će trajati i biti dostupno drugima. U zahvalnosti koju mu je iskazao Narodni muzej Crne Gore prepoznajem poštovanje prema takvom radu, njegovoj zahtjevnosti i dugoročnoj vrijednosti.
Ovaj zapis zato posvećujem i vrijednosti takve zahvalnosti. Želim da ostanu zabilježeni Radomir- Miro Jurić i njegov doprinos, ali i Predrag-Peđa Malbaša, Ivica Vukmirović i Zvonimira-Zvonko Dekovića, koji su svojim učešćem dali posebno značenje crnogorskom prisustvu na svečanosti. Iz tog zadarskog podneva nosim želju da saradnja bude nastavljena novim istraživanjima, izložbama i susretima. To bi bio dostojan nastavak poštovanja iskazanog čovjeku koji je svoje znanje dijelio sa objema našim sredinama. Ponosam što je Radomir-Miro Jurić vezan i za Crnu Goru kao ekspert ali prije svega kao i ljudska gromada i veličina kakvih je malo danas.
Izvor: madeinmontenegro.com
Autor: Božidar Proročić, književnik
Galerija
